Ljepotica 🙂
Nakon što sam prošle godine testirao svoje znanje i mogućnosti na 109 i zaključio da je moguće
u godini dana riješiti probleme koji su se pojavili odlučio sam prijaviti kraljicu traila, trku na 100
milja, u Istri produženu na 168 km. Po teoriji, trailovi od 100 km i 100 milja razlikuju se po težini
i količini problema kao cestovni polumaraton i maraton.
Pripreme su trajale 21 tjedan, malo više nego prošle godine. Počele su nakon dvotjednog
odmora od protekle sezone na utorak 13.11.2017. Plan je bio jednostavan – 5 trkaćih treninga
tjedno s naglaskom na dužine preko vikenda, pošteno istezanje i vježbe snage ponedjeljkom, te
svaki dan još po nešto. Uz automasaže, prilagođenu prehranu, izbjegavanje upotrebe lifta do X
kata, vježbe vizualizacije, disanja, vježbe vođenja energije … sve što je potrebno da um i tijelo
dođu na viši nivo neophodan da bi se upustilo u takvu avanturu. Zima je dopustila da se treninzi
odvijaju u prirodi, naročito po Dubovačkom planinarskom putu koji je predivan za trail. Bilo je
uzbuđujuće svakog vikenda otići još malo dalje po njemu, sve do jednog trenutka kada sam
došao do Grduna, a onda je pao mali snijeg, pa veći snijeg, šuma je postala neprohodna i
moralo se na cestu.
Polako su se dužine vikendom povećavale, srijeda je također postala trening dužine, testirala se
novonabavljena oprema ( crveni ruksak za trčanje … naprosto genijalan ), isprobavale su se
razne strategije prehrane i hidracije. Uspio sam naći model kako očuvati probavu mirnom i
funkcionalnom, što se pokazalo na prvom trening maratonu koji sam istrčao lagano i mirno bez
većih poteškoća za 4 h 11 min, i oporaviti se dovoljno da bi dan kasnije normalno istrčao
polumaraton.
Test trke u Ludbregu i na Dugom otoku pokazale su da je skoro sve u redu. Osim malog osjećaja
“nečega” u lijevom koljenu koje me je podsjetilo na dane provedene u baseballu i činjenicu
potvrđenu na jednom kišnom treningu da nemam dobar šuškavac protiv kiše. Srećom, kiše na
trci nije bilo, a naručeni je stigao u Karlovac dan nakon što sam otišao za Umag.
U Umag sam došao dan ranije. Uzbuđenje pred trku i nepoznati krevet nije donio puno sna.
Ujutro je bilo provjera opreme, podizanje broja i završne pripreme. Trebao sam odlučiti u kojim
tenisicama ću nastupiti na početku, a koje ću poslati da me čekaju u Buzetu. I tu sam napravio
prvu grešku. Nisam predvidio da će vrh Učke biti mokar, dijelom pod snijegom i klizav, pa sam
Hoke poslao, a krenuo s Marelicama koje su prošle godine bilo odlične, ali na potpuno suhoj
stazi.
Autobus nas je vozio iz Umaga na start u LaBin. Dva sata lagane vožnje za uhvatiti malo sna,
mira, pojesti nešto i hidrirati se. Vodu koju pijem ove godine je flaširana, ne iz javnog vodovoda
Umag. Pored mene sjedi tip iz Austrije, i on je prvi put na tako dugoj trci, pokazujem mu okolinu
i pričamo lagano o predstojećoj trci. LaBin je u suncu, toplo je, dovoljno da se u trku krene u
jednoj majci. Sat vremena istezanja, slikavanja, mira, dubokog disanja i priprema. Na trgu u
centru grada nabrijava se atmosfera, muzika trešti s razglasa, par govornika …
17 00 trka je krenula. Krećem daleko od gužve, skoro pri kraju. Nema nikakvog razloga za
jurnjavu, preticanje, gubljenje energije. Sama staza na početku je drugačija nego prošlogodišnja,
meni svejedno, prvi puta sam na njoj. Pozdravljaju nas ljudi, plješću, sirene i trube, i baš je lijepi
osjećaj. Uspone penjem polako, nizbrdice trčim pažljivo .. .sve tako do Plomina i prolaska pored
tehnološkog monstruma, pa dalje … čeka nas prvi veliki izazov, uspon na Prodol pa Učka. Noć se
spušta, palimo lampe. Noge su i dalje lagane. Uskoro ide i oblačenje, naglo je zahladilo, i naučen
lekcijama sa Salomon škole traila šuškavac oblačim preko ruksaka a ne obrnuto. Time je voda i
hrana ostala na toplom, puno bolja solucija za želudac. Na Učku penjemo sa istarske strane,
dugačko i strmo, društvo mi prave 2 Makedonca, i baš ih je lijepo čuti. Sam vršni dio je mokar,
blatnjav, puše vjetar, temperatura je malo iznad nule, snijeg … Prolazimo Vojak i počinje
spuštanje na Poklon. Klizavo je i idem polako, kontroliram spuštanje kvadricepsima i nije baš
najugodnije. Vidim razliku između svih ostalih učesnika sa štapovima i nas par koji ih ne želimo.
Oni su sad u prednosti. Na Poklon dolazim sretan i zadovoljan. Išao sam jako dobro, osjećam se
dobro, želudac radi dobro, nema razloga za zabrinutost. Srećem Maju od prošle godine koja
upravo odlazi sa svojom ekipom ( na kraju će završiti trku kao 5. žena i najbolja domaća za 29 h
04 min ). Nažalost ostavljaju Borisa koji mora odustati zbog grčeva. Počinje nezahtjevan spust
kroz šumu. Jako sam zadovoljan kako sam odradio prvih 40 + km, u kome sam stanju i sav sam
sretan što me sve još očekuje. Nakon par km desila mi se ključna greška na trci … ničim izazvan,
na najjednostavnijem dijelu koji se može zamisliti, jednostavna nizbrdica, zapnem za nešto i
zakucam se glavom i koljenom u pod. Nevjerujem što se dešava. Provjeravam vilicu, izgleda ok.
Nos ne izgleda ok, krvari, koljeno natučeno i razderano, dlanovi bride … vadim maramice i
zaustavljam krv, vadim Arniku i spašavam se … Par trkača je oko mene, nude pomoć … netreba
… idem se dovući do Brgudca i pokrpati se. Uz mene ostaje tip iz Zagreba, Sablja od Gelendera, i
prati me. Ne želi me ostaviti. Prićamo o trailu, tip je baza podataka, vidi se da mu je trail pasija, i
slušam ga. Srećom, dovoljno je hladno, Arnika djeluje, pa smo došli u Brgudac relativno lako.
Krpanje je pokazalo da funkcioniram. Očistio sam rane, posuo ih nimom, jeo i pio, zagrijao se i
krenuo dalje. Društvo mi pravi trkačica iz Rumunjske, zamolio sam je da idem za njom ne zato
što sam manijak već zato što sam ipak malo ošamućen od pada. Ubrzo hvatam malo brži ritam i
napuštam je. Ide dobro. Do Trstenika je ponovo zabavno. Počinju nas stizati trkači sa 109 utrke
koja je startala u ponoć. Kada ih vidim stanem u stranu, pustim ih da nesmetano prođu i divim
se njihovoj tehnici i lakoći trčanja. Oni idu brzo, ja idem sporo, teren je ponovo mokar, klizav,
sniježan, kvadovi pate … trošim previše energije. I tako preko Orljaka, Gomile i Žbevnice, vrhova
Ćićarije.
Polako se ukazuje Sunce, dolazi toplina, pogledi su fenomenalni, počinje spust prema Buzetu,
sada znam da je dug, tehnički, preko Bresta, Sluma, pa tek onda dolazi polovica trke. Na spustu
opet nas mlađa ekipa lokalnih pozdravlja, bodri, nudi okrijepom, … odlični su. Pri kraju spusta
uhvati me Marin od Splita, ulazimo zajedno u grad, pričam mu što se desilo i izmjenjujemo
savjete kako dalje. Marin je poznat po tome što kao štapove za trku koristi grane iz šume.
Buzet, 88. km
Velika sportska dvorana gdje nas čekaju suhe stvari za presvući, topli obrok, čajevi, tuševi,
medicinska pomoć … presvlačim se, ubacujem u nedovoljno isprobane Hoke, izmasiram
pošteno sve što mogu dohvatiti na sebi, odradim WC pod normalno, dopunim ruksak, smirim se
malo i nakon par minuta dubokog disanja krenem dalje. Dolazi podne i vruće je. Društvo mi
pravi 20+ Talijan. Malo se uspavao na pauzi, previše jeo i ne kreće odmah u trk. Meni odgovara.
Uskoro dolazi novi izazov. Trebamo 5 puta pregaziti Mirnu koja je dubine do koljena. Imamo 2
opcije, skinuti se svaki put, osušiti noge i ponovo se obući ili jednostavno pregaziti i osušiti se u
pokretu. Tenisice i čarape za trail su konstruirane tako da se brzo suše. Činim to. Hladna voda
mi godi. Uz dugački uspon eto nas u Humu, na stotki, i kako kaže Sablja s prošle stranice ovdje u
zbilji počinje trka na 100 milja. Hura, tu su mi navijači, 4 Bogovića, promašili su me u Buzetu jer
ih je zaustavljao policajac, pa su došli ovdje. Sjednem i popričam malo s njima. Priča o nosu i
koljenu se nemože sakriti. Dobra vijest je da sam u funkciji, lošija je da neznam koliko još.
Krećem dalje, pozdravljam Marina koji se malo duže zadržao u Buzetu pa tek sada dolazi, ionako
će me stignuti. Od Huma je stalno gore dolje do Butonige, do jezera. Primjećujem da mi noga
počinje lagano oticati, prenapregnuti kvadricepsi više nisu svježi, penjem se sve teže. Marin me
sustiže i ponudi mi svoje šumske štapove da ih probam da li mi pomažu. Probam, pomažu.
Nisam bez veze prošao školu nordijskog hodanja i 6 godina tumarao po okolini Karlovca prije
faze trčanja. Marin kreće u akciju. Gleda po grmljima, šumarcima I traži nešto pogodno za
mene. Ništa sve do prvog sela gdje u jednom dvorištu vidi dugačke bambuse. Upada u dvorište,
nađe domaćina, priupita ga za jednog, domaćin kaže da nema problema, donosi pilu i za minutu
eto meni štapova. Taman na vrijeme, iza Butonige idu 2 strma uspona i silaska, i nemogu si sada
ni zamisliti kako bi ih odradio bez njih. Uspon na Motovun je bio i mentalno opterećujući. Došli
smo ispod brda, grad je gore, strmo penjemo do prvih kuća, a onda po kaldrmi nikad kraja …
priznajem, uz sve treninge osjetio sam neodoljivu želju za psovanjem … , srećom kraj je došao,
kontrolna točka,i tamo Beuk, M Beuk, sa svojim utješnim rečenicama. Ocjenio je moje stanje,
smirio me, i rekao jednostavno da mi je jedini cilj da završim prije limita, i da za to imam još
dovoljno vremena. Još samo 41 km do kraja.
Ulazim u drugu noć. Ne spava mi se. Ponovo sam mentalno jak. Kreće lagano spuštanje, i uspon
do Oprtlja. Postaje hladnije i oblačim sve što sam si ponio. Pojedem tek drugi gel, ne trebaju mi
jer želudac i dalje prima sve ostalo što nosim i čega ima na kontrolnim stanicama, ali gel ima
kofein, recimo da mi sada treba. Gel nije običan gel, malo je specijalan, sa nekih drugih
prostora, navodno najmanje opterećuje probavu. Hvala donatorici . Uspon do Oprtlja je
čudan. Čitavo vrijeme naša mala grupa koja se kreće zajedno pita da li smo na dobrom putu.
Zvijezde su postavljene čudno po nebu, naš osjećaj u prostoru govori svašta, opet osjećaj da
smo već trebali doći, ali Oprtalj je izronio iz tame prije nego što smo zaglavili dublje u psihu. U
Oprtlju pravim pauzu, razmišljam kako dalje, i tada dolazi kombi. Kombi koji skuplja po
kontrolnim stanicama ekipu koja je odustala. Oni koji puknu imaju krevete za odmoriti se,
pokrivače, jelo, Zmajsko pivo i domaće vino, pa ako je izazov prevelik odustanu. Bude jednog
usnulog Engleza, i dok se on sprema, gledam taj kombi, gleda on mene, zamolim vozača da
malo pričeka … odlučujem da ipak idem dalje. Do Grožnjanja sam sam samcat. Mrkla noć bez
zvukova, bez svjetla, hladno je, krećem se presporo da mogu proizvesti dovoljno topline.
Zadnji uspon prije Grožnjanja je divan jer znam da je zadnji, i uz malo spuštanja eto me na
toplom. Vesela ekipa volontera. Imaju jelo i piće, toplo im je, imaju krevete, slušaju Doorse i
odlično se zabavljaju … Uzimam malo duži odmor, pa opet put pod noge. Sada je mentalno lako.
Nema uspona, nema tehničkih dijelova osim malo prije Buja. Osjeti se miris Umaga. Sada se ne
odustaje. Noge polako počinju stvarati sve veće probleme. Koljeno je već izdržalo i iznad
očekivanja. Ruke od upotrebe štapova se koče. Imam 2 opcije … ubrzati i probati doći na cilj što
prije ili ići sporo i ne generirati nove probleme. Ići ću sporo. Meditacija u pokretu. Izlazi Mjesec.
U opadanju je, nije velik ni sjajan, ali lijepo ga je za vidjeti. Korak po korak, Buje se nazire, nazire
se polako i kraj noći, kontrolna točka … pogostim se s puno kolača, sjednem na toplom, nešto
kao kino, i ostanem preko pola sata u miru i tišini. Uspravne kičme, zatvorenih očiju, mirnog
izraza lica. Hvatam ugođaj za posljednjih 13 km. Trebalo mi je 4 sata. Pomiren sa sobom, svojim
bolovima i ograničenjima. Svjestan spoznaje da ću kad tad proći kroz cilj. Mirno i bez euforije.
Tako je i bilo. Sunce se polako dizalo. Uskoro sam zakuhao pa sam se morao skinuti. Preteklo
me je jedno dvadesetak trkača. Morao sam zastajkivati, duboko disati i odmarati se. Ponekad bi
zapjevao punih pluća. Sve dok nisam došao blizu, u domet najdražih navijača, uz ekipu na cilju
koja ti skandira, uz razglas sa kojeg čuješ svoje ime, uz zagrljaje … Da me tijelo ne boli zaplakao
bi od sreće Prolazim kroz cilj, poklonim se publici, okrenem se prema stazi i poklonim se i njoj
jer me je pustila da prođem. Od 401 koliko nas je krenulo na kraj je došlo 261.
Trosatni san čim sam vidio krevet, pa tek onda tuš, jelo, spremanje za krenuti kući … jedan položaj u autu koji je ugodan … nemirna noć … već je ponedjeljak bio bolji, navečer čak vodim vježbe rastezanja koje mi nevjerovatno prijaju, utorak hodam skoro normalno i vodim trening kao pravi trener, sa strane, srijeda mi izgleda kao da bi mogao malo protrčati, …
Da li je vrijedilo ? Da li ću ponoviti ?
🙂