”Nemoj se prijetiti da ćeš doći” – odzvanjale su mi te Goranove riječi dok sam okretao pedale od Šibenika prema Pašmanu i kampu Torkul (oliti presa za grožđe) gdje me je čekao na njegovom ajmo reći radnom mjestu. Noć prije vlakom sam krenuo (bicikl i ja ) sa kolodvora Karlovac da bi u 6.05 bio u Šibeniku spreman za pedaliranje. Nakon izlaska iz Šibenika i slikanja iznad šibenskog kanala kilometri su lagano počeli teći ispod guma… Trebalo mi je nekih 6 sati sa stajanjima, gablecom i slično da dođem do Biograda na moru i trajekta za Tkon. Cijelim putem sam osjećao težinu pod pedalama jer sam se non stop lagano penjao po magistrali, ali sam se veselio jer sam znao da će povratak biti užitak kao što se i pokazalo. Prešavši trajektom na Pašman u Tkon i ponovo sjevši na bicikl počele su me malo bosti pitanja u stilu, di sam? Kamo idem i sl. pošto sam u tom trenu kombinirano vlakom i biciklom bio na putu negdje oko 14 sati. Nisam dugo čekao na odgovor koji se pokazao u obliku sljedeće slike:
A ja sam pomislio: Ma zar može biti tako jednostavno???
Bilo je….
Nakon nekih 300 m stigao sam na cilj i vidio nasmijanu Goranovu facu. Odmah ga moram pohvaliti da je bio savršen domaćin nekih 3.5 dana koliko sam bio tamo. Pokazao mi je sve one male tajne zbog kojeg neko mjesto ili kutak ima ono nešto… i zašto onda taj osjećam možemo dugo nositi u sebi. Hrana je bila savršena i premda nisam vegetarijanac na kraju sam zaključio da je naveći problem te prehrane što mi je neće imati ko raditi kad dođem kući. Jer u Karlovcu ne poznajem japanku koja radi sushi naprimjer ili irkinju sa smothijem i slično…
Cijeli kamp je za mene bio kao čarobni dvorac jer uvijek imaš za otkriti još nešto bilo da su to gongovi uz koje se fantastično spava, brutalno zaniljive plaže na kojoj iznad tebe visi korijenje drveća iznad ili meditacijski labirint ili pak nazovimo ga Goranovo mjesto za masažu koje je fantastično smješteno u maloj bambusovoj šumi.
Što se tiče samog Pašmana mogu reći da sam ga konzumirao na najjače… od vožnje biciklom po makadamskoj transverzali nekih 30-tak do Ugljana i natrag pa do trčanja po istoj transverzali na drugu stranu prema Šibeniku što je vjerojatno i bio highlight izleta na Pašmanu jer smo Goran i ja odradili nekih 19 km u rano jutro. Buđenje je bilo u 4.40 h, a satanak i lagano zagrijavanje u 5.15. Malo sam bio pospan ali brzo sam se razbudio i doživio prekrasan izlazak sunca na stazi i znao sam da sam zbog toga i došao na Pašman.
Pašmanski Rt Dobre Nade 😉
Uz to mogu reći i da sam dosta popravio tehniku plivanja jer sad mogu otplivati preko 200 m, a da se ne utopim… J… A što se tiče ”noćnog” života odradio sam dva noćna vođena uspona. Jedan je bio na brdo Straža koje je dobio ime po stražarskoj kućici na vrhu kojih ima još po Pašmanu i obližnjim otocima, a služe kao osmatračnice za požare. Drugi je bio na brdo iznad Tkona gdje se smjestio samostan Ćokovac, a poslije na pivu u Tkon…
To je ujedno bila i zadnja noć na Pašmanu i drugi dan sam u 6.20 ujutro natovaren već jurio iz Kraja u Tkon da bi uhvatio trajekt za Biograd na moru i krenuo prema Vranskom jezeru da bi probao da li je voda u jezeru boćata (je). Sljedeći cilj je bio Šibenik gdje sam se smjestio kod frenda na dva dana prije polaska u Karlovac….
Ali to je već neka druga priča kao i piva u Vodicama s frendom koji je bio sa obitelji na godišnjem ali smo s guštom smo popili pivu u bircu u Plodinama (znam da nije možda neko mjesto, ali meni se tada činilo kao najbolje na svijetu J)
… i za kraj… mislim da ovakav znak kod nas na kontinetu ne postoji????
