…a ponekad i crnu…
Počela sam svoje trkačke korake na cesti i cestovnim utrkama… realno.. prije 13-14 godina bilo je vrlo malo utrka i cestovnih, a trailova uopće nikako. Bilo je brdskih utrka.. mislim svega 8 godišnje… ajd nek ih zaokružimo i na 10 godišnje, bio je Savski polumaraton (trčanje po nasipu pa ajd nije cesta..al nije ni trail) i Volim trčanje (isti nasip kraća staza) i lige… brdske lige.. ko je ikad trčao TRAIL? Ok.. AK Jastreb99 imao je maraton i 15 km Poljanice..to je bio trail ali već u kasnijem dobu. Dakle, trčalo se – cesta i brdske utrke.
Kad imaš cestu nemaš tu puno brige, kreneš od kuće i ideš..po cesti di treba..10 km…20 km..30 km.. malo se spustiš ispod nasipa “po mekanom”. Dođeš na utrku, većinom kružnu ili od točke a do b pa nazat. na okretištu čovjek, svakih 5 km okrepa i to je u pravilu to. Mozak u stand by i trči bez brige i pameti. Da li je ikad itko zalutao na cestovnoj utrci?!
… a onda kreću trail utrke i lige naravno…
Tu je VRLO drugačija priča. Trčanje po šumi, poljima, selima za koje nismo znali da postoje iliti bogu iza nogu, brdima, dolinama, makadamima… E nema tu dragi moji mozak u standby, nema tu ravnjaka od točke a do točke b… a ne ne… hrpa strelica, trakica, zastavica, kontrolih točaka, okrepnih stanica i sve čega se može organizator dosjetiti da bi trkač ostao na pravom putu i ušao u cilj. Volio bi nekad pogledat krajolik kad si na nekom vrhu aliiiii neće ići… ak ne gledaš pod noge ostaneš bez noge… i to naravno govorim o onim trkačima koji ganjaju rezultat.
Ja volim trail utrke i trčim na rezultat. Volim blato, šumu, izazovan teren… Žao mi je što ponekad ne mogu stati na vrhu nekog brda sa pogledom da se divim ljepoti.. Pogledam u trenutku, zabilježim u memoriju i nadam se da će netko stat i poslikat pa da se divim doma uz monitor ( hvala tehnologiji na mobitelima 🙂 i trkačima koji fotkaju )
I ajmo malo o trail utrkama..
Svaka svoju vunu prede… a što pod time mislim?
Svaka je specifična, ne samo po stazi već i po organizaciji, startnim paketima, nagradama najboljima..ima ili nema kategorije..etc..etc… Svakoj utrci nađemo manu i vrlinu samo je pitanje omjera.
Imam puno trail utrka iza sebe i kad bi me netko pitao prije subote koja utrka ima najdosadniju stazu rekla bi 1. Ždral trail… ta staza je doslovno ubojstvo dosadom, ali nakon subote i Brinja – definitivno Ždral pada u drugi plan.
O Brinje trailu…
Na Brinje sam išla striktno po bodove Kontinental trail lige i kad je utrka u nekoj ligi koja se boduje, a još je organizira jedan od jačih atletskih klubova Hrvatske očekujem:
- Relativno dobru trail stazu
- Relativno dobar startni paket za 120 kn koliko je startnina za 15 km, a za 26 km 140 kn i isti startni paket
- JAKO dobro označenu stazu jer trčim za bodove i poziciju i skretanje mi nije opcija
Što sam dobila:
- makadamsku stazu – 90% – nešto malo brda 10% gdje staza ide ( bože mi prosti ) kao da je netko bio pijan dok je označavao. Pritom sam morala, ne paziti samo gdje staje već i da mi grane ne probodu oči. Mislim da je organizator htio da utrka “ispadne” “opaka”. Nije mu uspjelo 🙂 + oznake na to istom brdu koma…
- startni paket kao i uvijek u AK Maksimir – sendvič – piva – majica (majica S veličina ko piđama, al ajd bit će ok za zimu..mogu ispod stavit još bar 2 majice)
- jedna okrepna stanica na 5. km za sve 3 staze naglašavajući da je najduža staza imala 26 km i jednu okrepnu stanicu na 5-om km.
- da da..dobili smo JAKO dobro označenu stazu samo ne tamo gdje je trebala biti – na skretanju za cilj. Naime, na skretanju za cilj je bilo toliko trakica po svuda pa i ravno gdje nije trebalo ići. Mogu reći da je ovo bila najoznačenija staza ikad.. bilo je toliko oznaka da jednostavno ako nisi logički zaključio da bi tu trebalo sad skrenut ziher odlaziš ravno za oznakama ispred i nađeš se na mjestu gdje više pojma nemaš di si, ali oznaka i dalje imaš..samo za neku drugu stazu.. a bilo ih je ukupno 3. Zanimljivo je bilo da smo na tom raskršću dolazili sa iste staze iz 3 smjera i nitko više nije znao di treba zaista ići. I onda su se pojavili vatrogasci koji su nadgledali stazu. Zaustavimo ih.. nas 10 se već skupilo i pitamo gdje je cilj?! a oni vele – ne znamo mi samo nadgledamo stazu. NE ZNAMO!!!! a kako da mi znamo, na jednom raskršću 3 strelice i svaka pokazuje svoj put ali ni na jednoj za koju stazu i gdje je cilj + hrpa trakica. Zovemo Blažanina, pita gdje smo.. velimo na raskršću..on ne zna.. pokušavamo objasniti… on ne zna… stiže Kresojević.. on je u organizaciji.. dolazi iz smjera od kud je došao Matan koji trči 15 km..Kresojević trči 5 km… OK.. di trebamo ić? on zna woo-hoo… veli dolje..ali od tuda smo došli..ok.. povratak nazat..
Do skretanja za cilj bila sam ukupno 1. žena, druga žena je također otišla kao i velika grupa trkača – doslovno u drugi krug. Zajedno smo se vraćale više bez volje za ikakvom utrkom jer to na kraju više i nije bila utrka već ono.. daaaj više taj cilj da se presvučem jer padala je kiša cijelu utrku, čekajući nekoga tko će nas uputiti na cilj smo se već ohladile i nije nam bilo do ničeg. 5 km smo imale viška i bilo je logično da više nemamo ni neku poziciju. Ulazimo u cilj – ona malo ispred mene – 3. žena ukupno i ja 4. žena ukupno. Za gubitak od 5 km i više od pola sata reko bi se nije ni loše. 🙂
Ovim postom proglašavam Brinje trail najlošije organiziranom utrkom u povijesti svojih utrka. 🙂
Ali da ne ispade sve tako loše bilo je tu i odličnih rezultata. Silvio Car na dugoj stazi od 26 km ostvario je odličan rezz i to sa upaljenom tetivom otrčao je odlično, te je zauzeo 8 mjesto ukupno i 2. mjesto u kategoriji.
Jadranka Belavić – Bela taman ulaskom u cilj ušla je i na postolje 3. mjesta u svojoj kategoriji na stazi od 15 km.
Fink Petar 4. u svojoj kategoriji na 15. km
Damir Matan i ja – svaki iz svog smjera – on 21 km ja 19.50 km od mogućih 15 km – eto našli smo cilj 🙂 ali bodove baš i nismo skupili.
Trail trčati nije lako. Treba 300% koncentracije i na stazu i na oznake, pogotovo kad su vremenski uvjeti loši.
Evo i par slikica:
