109, prvi put … ☺
Osnove :
ITRA – International Trail Running Association – organizacija zadužena za trail trčanje u svijetu
UTWT – Ultra Trail World Tour – 22 najznačajnije ultra trail utrke u svijetu
Jedna od njih je i Istra100.
Skupilo se društvo u garaži prije jedno 6 godina i odlučilo napraviti trail trku od 100 milja na potpuno drugačiji način nego što se do tada radilo u Hrvatskoj. Ispalo je tako dobro da su sada jedna od 22 najbolje utrke u svijetu.
Ove godine trčalo se 4 dužine – 100 milja ili 171 km, 109 km, 69 km i 42 km. Start prve bio je iz Labina, druge iz Lovrana, treće iz Buzeta i četvrte iz Motovuna.
Razmišljajući prošle jeseni da li prijaviti nešto i koja bi to trka bila … „ma prestar sam za 69“, … tako da sam prijavio 109 km.
Pripreme su počele nakon zasluženog jesenjeg odmora od protekle sezone. Osnova je bilo 5 trkaćih treninga ( 2 sa školarcima i 3 u prirodi ), od toga vikendom B2B ( back to back ) a to je subotom LSD ( long slow distance ) dužina i nedjeljom 23 km po Japetiću, vježbe snage, istezanja, svakodnevne upotrebe stepenica umjesto lifta do X kata, nabavke i testiranje opreme, prikupljanja informacija o stazi, građenju strategije, vizualizaciji … Nijedan trening nije bio preskočen ili otkazan, samo jedna povreda, donji dio leđa, 2 tjedna prije trke ( ujutro, nerazgiban, plinska boca ), sanirana na prirodan način u roku od 10 dana.
Logistiku oko prijevoza i smještaja u Umagu odradili su sestra i šogor. Porodični izlet, iznajmljeni apartman s 4 ležaja na 100 m od cilja trke za 30 EUR-a po danu.
O trci :
Kreće se iz Lovrana na vrh Učke do Poklona, po vrhovima Ćićarije ( Orljak, Gomila i Žbevnica ) do Buzeta, pa na Oprtalj, Grožnjan, Buje i cilj u Umagu. Visinska razlika za savladati iznosi 4470 m, otprilike kao penjanje s obale mora na Triglav a onda na Zavižan, i nazad. Start je u ponoć i postoje 4 vremenska limita duž staze, ili u prijevodu, ako ste sporiji od njih više niste u trci.
U petak navečer, nakon registracije, autobusi nas voze u Lovran. Put traje 2 sata, za nazad će nam trebati na nogama nešto više. Vrijeme odlično, vedra noć, skoro pun Mjesec na nebu. Čekajući start u Lovranu od Fan kluba iz Rijeke dobio sam moxu na Želudac 36.
U ponoć 280 trkača kreće u strmi uspon na Učku. Idem svojim tempom i ne žurim nikuda. Noge rade, Petzl lampa je odlična, obukao sam se primjereno temperaturi i na vrh stižem za 2 h 15 min bez nekih većih napora. Pogled savršen. Noć sa malo oblaka, mjesec, savršen pogled na svjetla Rijeke i cijele Istre, i nebrojene lampe trkača na putu prema gore. Spuštamo se do Poklona, temperatura koji stupanj iznad nule. Punim bidone vodom koja je jako hladna. Idemo dalje prema Brgudcu. U grupi sam s Borisom i Majom, trkačima iz HPD Mosor, imamo isti tempo i družit ćemo se skoro čitav dan. Uspone hodamo, ravnice i nizbrdice trčimo. Mrak ne predstavlja problem, ali hladnoća i vjetar da. Uz kombinaciju sa hladnom vodom i vodom koju sam pio do tada ( iz Umaga, vodovod, poslije sam čuo da je grozna ) želudac i crijeva su se „smrzla“ i krenuo je proliv. Ono kad je trbušna šupljina bolna, stalno ti se ide na WC, a želudac ne prima ništa. Odustajanje za sada nije opcija ni pod razno. Razmišljam što imam sa sobom – čajevac, neem, soda bikarbona … dovoljno da drži stvari pod nekakvom kontrolom. Od hrane što nosim u ruksaku mogu uzimati samo chia sjemenke u malo vode s ginsengom, bademe i wakame alge, a na kontrolnim stanicama samo kriške limuna.
Izlazak sunca nas je zagrijao, držimo i dalje tempo, prolazimo brda i doline, krasan travnati uspon na Žbevnicu ( 1014 m n/m ) i počinje dugački tehnički spust do Buzeta na 50 m n/m. Nikad kraja. Idem polako, pazim na svaki korak, malo mi izaziva nestabilnost i neprospavana noć, ali i u tom stanju ima sporijih, susrećem Ivonu iz Niša koja je na stomiljerici ( oni su krenuli osam sati ranije od nas ), ima bolno koljeno i ide polako pa joj pokušam pomoći sa gavezovom masti i kratkim tretmanom. Oko podneva eto i sportske dvorane u Buzetu. Tamo nas čekaju rezervne stvari koje nam je organizator dovezao iz Umaga … odluka je da se ne presvlačim i ne mijenjam tenisice jer su noge sasvim u redu, ni ne pokušavam pojesti nešto toplo ( a hrane ima skoro kao na svadbi ), malo limuna, i tek na izlasku iz dvorane nam otkucavaju vrijeme i zato ste na Stotinki čekali tako dugo ( uz to da nije bilo rezultata na prolazu u Trsteniku ).
Postalo je vruće. Krećem se najbrže što mogu. Opet sam sa Borisom i Majom, oni su se duže odmarali u Buzetu. Držim njihov tempo neko vrijeme ali ne predugo, oni odlaze i ostajem sam u divljini. Priroda prekrasna, pogledi predivni, usponi više nisu tako jaki i dugi ali sam i ja malo umoran. I onda su trikovi kojima sam se održavao došli do kraja. Oko 16 h sjednem u hladu po prvi put i razmišljam što dalje. Trbuh i dalje rastura, nemogu jesti i piti kako bi morao. I pojavljuje se Boris iz Bjelorusije, ide polako, zamotano koljeno, sporazumjevamo se nekako, objašnjavam mu svoju situaciju, a tip skida ruksak, vadi šteku crnih tabletica, kaže da je to medicinski ugljen i da ih stalno nosi sa sobom kada ide u krajeve sa sumnjivom vodom. Progutam 7 komada i nastavljam dalje. Brži sam od njega i opet sam sam. Pola sata kasnije dolazim do stanice u Oprtlju, okupiram WC, i sve iz utrobe izađe van. Trenutak olakšanja koji ću pamtiti dugo, dugo. U hladovini malo sa strane sjedi Leo iz Zagreba, odustao je od trke, povreda koljena. On kmeči da je trenirao čitavu zimu, da se baš dobro spremio za trku, ja kmečim na svoja crijeva i da nikad više ovako nešto … On ostaje, mlad je i biće prilika za njega, ja idem dalje. Samo još 32 km do cilja. Nakon pola sata situacija postaje bolja, u Grožnjanu na 87. km dolazim potpuno drugačiji. Bolovi su prestali, snaga se vratila. Stvorila se grupa od par nas i trčimo dijelove puta koji se mogu. U Buje dolazimo u sumrak, zadnja okrepa, i brzo natrag u trčanje. Sada sam sa Mađarom Attila-om, njegova druga stomajlerica, trčimo tih zadnjih 14 km i pričamo. Malo ga je iznenadila težina staze, ali je super sretan. Noć je i naglo je zahladilo, usporavamo, znamo da ćemo završiti i ništa nam ne znači 5-10 minuta. Polako se približava Umag, tu smo, ima samo još 1 km, i nešto svijetli u mraku, posred livade, mislim opet neki sudac kontrolira nešto, kad tamo Karlo Murn, on je završio svoju trku i vidio na Stotinki da dolazimo pa je krenuo po nas. Fenomenalno iznenađenje. I eto asfalta, svjetla, razglas, navijači … prolazimo cilj a Beuk, da, onaj koji je ujutro fotkao po džunglama Dubovca stavlja mi finišersku medalju. Baš zabavno. Na kraju 22 h 25 min 48 sek i 151. u muškoj konkurenciji. Umoran jesam, ali loše popodnevno raspoloženje je netragom nestalo, blaga euforija … Vruć tuš i spavanje me baš fino oporavlja.
Ujutro lagani doručak, probava je ponovno dobra, provodim jutro oko cilja, ponovo jedem, pa popijem 2 l Sarajevskog kiseljaka, uzimam časopise, letkiće sa štandova, gledam trku klinaca, pričam s poznatima … Trkači na stomiljerici i dalje pristižu, njihov limit je 48 sati. Ivona je došla oko 13 h, nakon 45 h od starta.
Eto, sada znam kako izgleda vrhunski organizirana trka tog kalibra. Savršeni volonteri, skoro sve štima, sve što pitaš dobiješ odgovor, oznake na stazi savršene, okrijepa savršena, staza odlična, pogledi prekrasni, atmosfera događaja topla i ljudska … Ima po Hrvatskoj i okolini još takvih trka „sa srcem i dušom“, jedna od njih doživjela je svoje prvo izdanje na isti dan kao i Istra100.
Na kraju, prezadovoljan sam. Ono što sam znao i predvidio o sebi i trci ispalo je dobro. Iz onog što nisam i što je bilo bolno naučio sam puno. Znam da sam mogao i bolje, ali isto tako moglo je biti i DNF ( did not finish ).
Hvala još jednom navijačima na podršci. Eto što učini mogućnost praćenja rezultata uživo od inače skoro normalnih ljudi.
Goran Stanojević