Sezona 2018. završila je u Ljubljani na maratonu, po pljusku koji je padao čitavu trku i s rezultatom par minuta slabijem da bi se osjećao potpuno ispunjenim. Ne toliko zbog rezultata, već zbog osjećaja da sam umoran, bez dovoljno snage i da nemogu povući onako kako mislim da bi inače mogao. Odmor je trebao da traje dva do tri tjedna, ali sam ga malo skratio. Vuklo me nazad u patike.
Osnovni plan za pripreme preko zime bio je jednak kao i dvije prethodne – 5 dana u tjednu se trči, plus rastezanja, vježbe snage, pješice na i sa X kata i sve one ostale vježbe za energetski
protok. Plan na papiru izgleda ovako uz modifikacije za trail gdje se km pretvaraju u sate provedene u pokretu :
Trči se tempom koji je prirodan za taj dan. PO OSJEĆAJU ! Trči se u prirodi sa što više uspona i silazaka. Kada se na usponima nemože trčati koristi se tehnika “power walking”-a. U svako doba može se preći u brzo hodanje dok se disanje i puls ponovo ne normaliziraju. Na treninzima dužine isprobava se hidracija i razni pristupi hranjenja dok se ne pronađe najbolje. Kada se dovoljno očvrsne trening u T sedmici četvrtkom prelazi u fartlek i trening tempa. PO OSJEĆAJU !
Ako se subotom ili nedjeljom trči Japetić ili Šojka drugi dan se korigira dužina treninga da se u zbroju dobije isto vrijeme.
JAKO POŠTIVATI L SEDMICE. AKO TREBA MOŽE SE TRČATI I MANJE DOK SE TIJELO POTPUNO NE OPORAVI. Uz treninge trčanja obavezno se rade treninzi istezanja, snage, eventualno XT tipa bicikl ili plivanje. JEDNOM TJEDNO OBAVEZNO DUŽE ISTEZANJE !
Jedite dobro, pijte dovoljno, spavajte puno, dovoljno se odmarajte i najvažnije … UŽIVAJTE
I tako sam odbrojao 20 tjedana unazad, dodao još 1 za laganu pripremu i počeo.
Počelo je šašavo. Osjećam i dalje umor i zategnutost. Krivo sam stao na jednu granu i iziritirao petu na desnoj nozi ( osjećaj nelagode je prestao tjedan prije trke ). Za vrijeme trajanja Zimske lige Japetić nikako nisam mogao povući na nivou zadnje dve godine, sve do zadnjeg kola. Pitanja u glavi se množe – jesam li prešao dobnu granicu nakon koje više nema napretka ?
Na ponedeljak 07.01., težak energetski dan, umjesto da se primirim i pustim da nevolja prođe radio sam teški trening za snagu i iziritirao leđa ( pa sam svakodnevno radio tretmane na sebi dok
problemi nisu iscjeljeni tjedan dana prije trke ). Tako da sam jako odlagao s odlukom o prijavljivanju. Čak se pojavila i dilema na koju dužinu da idem. Odlagao sam i odlagao, došao je
predzadnji dan za prijave, 27.02., sjeo sam i razmislio … i prijavio Crvenu.
Sramota bi bilo da grad veličine i potencijalnog značaja Karlovca nema predstavnika na takvom događaju.
B2B treninzi preko vikenda bili su malo drugačiji nego prethodnih godina. Prilagođavajući se svojim dragim 3D ritam je bio sporiji, sa više izmjena kraćih hodajućih dijelova, sa više pažnje
usmjereno na efikasnost kretanja i pokušaju da se smanji što je više moguće rasipanje dragocjene energije. Jedne subote ipak nisam odolio i pustio sam nogama i mašti na volju pa
sam pretrčao krug oko Karlovca s posjetom Vinici, ušćima Korane i Mrežnice, Korane i Kupe … što je na kraju ispalo dobar trening maraton dužine.
Dvije trening trke u Ludbregu i Rakovom potoku pokazale su da sam i na trail stazi usporio u odnosu na prethodne godine. Jednostavno, osjećaj kretanja u prostoru je i dalje isti kao ranije, a
ukupni rezultat na istoj stazi i istoj udaljenosti sporiji. Tada mi je to davalo osjećaj nezadovoljstva.
A onda je došao završni ispit priprema. Ponedjeljak 01 04. Probudio sam se u čudnom stanju.
Apsolutno nekarakteristična glavobolja, malaksalost, vrtoglavica. Trebalo mi je par dana da se promatram i otkrijem o čemu je riječ i krenem sa konkretnim rješavanjem. Što je značilo da
svaki dan dosta vremena radim specifične vježbe koje sam vremenom naučio, da prilagodim prehranu, da pojačam mentalni dio priče. Usput sam prošao i pregled kod sportskog doktora, ove godine za nastup na Istri potrebna je potvrda, sve jako dobro osim 2 male sitnice.
Polako je došlo vrijeme da se intenzivno kontrolira vremenska prognoza i pojačao se osjećaj da se nakon 2 suhe Istre100 mora dogoditi kiša.
Četvrtak 11. 04., dan za putovanje. Prof Žarulja i ekipa su me pokupili na naplatnim kućicama i lako i udobno sam stigao u Umag. Prolazeći po putu Učku vidjeli nismo, bila je u oblacima. Isti
apartman, na 100 m udaljenosti od cilja, maksimalni mogući konfor. Popodne posjećujem Expo, srećem draga lica, podižem startni paket i pripremam se za sutra. Nabavljam dovoljno flaširane
vode. Stanje u glavi šašavo, neznam na čemu sam. Noć je prošla mirno, dovoljno da se probudim u najboljem mogućem stanju.Astro prognoza ( autor: Milica Mikać ) za vikend kaže sljedeće:
Za vikend, Mesec će biti u znaku Lava, pa će nam biti važno da se dobro zabavimo u glamuroznom stilu. Budući da u subotu Sunce pravi kvadrat sa Plutonom, aktivira se veoma
snažna energija. Ovaj aspekt nam poručuje da je potrebno da aktiviramo svoju pravu, unutrašnju moć, koju nećemo tražiti putem određenih spoljnih okolnosti. Odgovore pronađite u sebi i sledite
istinske želje svog srca!
“U nedelju nam se pruža prilika za velike i plemenite akcije, budući da će Sunce biti u trigonu sa
Jupiterom. Kada se spoje dva benefika, energija koja vibrira nosi pregršt mogućnosti i srećnih
okolnosti. Možemo osetiti radost po pitanju svega što radimo jer smo u skladu sa zakonima
prirode. Naša volja kao i svest postaju obojeni energijom koja nosi optimizam i mogućnost da u
svemu prepoznamo smisao! TO JE SVE ŠTO MI TREBA !!! :)”
Petak … Vrijeme za konačne odluke … prognoza padaline u prvom dijelu staze, sve do Ćićarije.
Prvo sam odlučio za patike, Hoke Brzokoze I sa vibramom za početak, Brooksice tuce iza Buzeta. Odluka se pokazala izvrsna. Odjeća … odlučujem se da dolje obučem šuškavac McKinlijev koji
štiti do 2000 mm, gore termobrzosušeću majcu i šuškavac 10 000 mm, buff za glavu. I to se pokazalo savršenim. Štapovi, bambus, ove godine sa njima od početka. Troškovi štapova 6.5 kn.
Dvoje rukavica, još jedna majca dugih rukava, voda, nešto klope, baterijske lampe … Busevi kreću u 13 h, vozimo se do Labina sat i 40, Beuk javlja da je na vrhu Učke snijeg … u Labinu kiša, bura … … uvlačim se između kućica u zavjetrinu, ispod nekog krova, promatram ostalu užurbanu ekipu i u miru i tišini čekam start.
Trka starta u 16 00 08. Krećem polako, negdje skoro pri kraju kolone. Želim osjetiti prostor, sebe, opremu. Za moje poimanje oblačenja za trku puno ljudi se obuklo problematično. Obukli
su tajce, koje jednom kada se namoče nemogu se osušiti ( puno je bolje ići golih nogu ), stavili su ruksake preko šuškavaca ( i time spriječili da sloj zraka bude izolator za buru, da se podmajce lakše suše i povećali su znojenje ). Brzo smo ušli u šumarak i počeli smo spuštanje prema moru, zavjetrina je, i puno ljudi je zastalo i počelo sa skidanjem viška opreme što su obukli. Ne zadugo, opet smo na vjetrometini. Što za mene znači brzo i jednostavno otvaranje i zatvaranje zipova i na jakni i na šuškavcu na nogama i jako brzo dolazim do idealne kombinacije za uvjete koji vladaju … toplo mi je, suh sam … Hoke hvataju mokro i blatnjavo, štapovi daju sigurnost u kretanju … negdje prije Plomion luke ispadaju mi rezervne rukavice iz ruksaka, i čujem kako trkačica iza mene viče da stanem i donosi mi ih. Pamtim, broj joj je 151, Sarah aus Deutchland, hvala joj, nažalost nije završila trku. Na prvoj KT sam sporiji nego prošle godine, i dalje oprezan jer još uvijek neznam kakav sam.
Polako krećemo na dugački uspon. Spušta se mrak, pale se lampe. Vjetar je i dalje jak, kišice ima i nema. Društvo mi pravi Jason, iz Kalifornije, jedan od one dvojce koji je na stazi u kiltu i
sandalama. Na tragu škole trčanja Tarahumara Indijanaca iz Novog Mexica. Razglabamo početak ovogodišnje baseball sezone i zašto su Red Soxi grozni. Možda zato što je njihov
menadžer rekao da su sve isto radili u trening kampu kao prošle godine i nije primjetio da je sve drugačije. Uskoro ga ostavljam, ide sporo čak i za mene.
Na drugoj KT, Prodol, oblačim još jednu tanku majcu dugih rukava i stavljam još jedne rukavice na ruke i takav krećem na uspon na Učku. I počinje vrhunska predstava. Kiša prelazi u snijeg, bura u orkansku buru. Na tlu se hvata snijeg, staza je klizava. Gdje je nestalo ono divno cvijeće
sa početka trke ? Ekipa oko mene vidljivo nezadovoljna. Trkačica ispred mene ruke je zaštitila praznim vrećicama od čipsa. Meni je genijalno. Potpuno se otvaram uticajima prirode.
Osjećam njenu snagu, njen pročišćavajući efekt. Ne osjećam se kao strano tijelo koje pati u opasnoj sredini već sam dio događaja, uklopljen u nju i uživam. Malo prije vrha stižu me prvi sa Plave trke, oni najbolji, i stvarno izgledaju inpresivno. Golih nogu, laganih 200 eur-a šuškavaca od par grama, grabe uzbrdo i genijalni su. Ni ne primjećujem da sam na vrhu, nekako je došlo prebrzo, bez napora, nas par spušta se po cesti, nemožemo u mećavi i magli naći nastavak puta, gubimo jedno 10-tak minuta, zastavice su zametene, planinarske oznake su zametene, nekako
napipamo. Lagano idem tehnički spust do Poklona, i dolazim i živ i zdrav i suh.
Nekoliko poznatih faca sa krive strane ograde, pozdravljam se s njima, jedem nešto i nastavljam dalje. Vjetar popušta, u šumi smo, i tako lagano do jutra po Ćićariji, oprezno, trčkarajući i hodajući, čuvam snagu po blatu, pratim stanje svog tijela, i dalje intenzivno radim vježbe za energetsko pročišćavanje. Prelazim i mjesto gdje sam se nokautirao prošle godine, i Orljak i Gomilu, na njima snijeg i bura, polako dolazi dan, KT Trstenik, jedem dobro i krećem prema Žbevnici. Kiše više nema, vjetar je i dalje orkanski. Vidi se uspon, i polako do vrha, pa u lijevo i spust do Buzeta po treći put. Brest, Slum, sve prolazi mirno, i u neko doba eto me na km 88.
Klima potpuno drugačija. Toplo je 🙂
Sportska dvorana u Buzetu. Mitsko mjesto na Crvenoj i Plavoj stazi. Polovica trke. Tu nas čeka naša transportna vreća sa stvarimo koje smo si spremili. Presvlačim se u čisto. Masiram sve što mogu. Jedino mjesto koje je problematično je spoj ramena i vrata, valjda od upotrebe štapova.
U njega utrljavam gavez. Dopunjujem zalihe potrošenog. Vraća mi se jako dobro raspoloženje i smijeh na lice. To primjećuje i gospođa volonterka koja ide sa ogromnim loncem po vodu za čaj. Pita me kako to da ja izgledam veselo a gomila ljudi oko mene u stanju poluraspada. Neznam za njih.
Topla kuhana riža bez dodataka i dobro prožvakana sjeda mi savršeno na želudac. Htio sam i do wc-a, ali iz njega dopiru stravični mirisi pa sam odložio za kasnije. Oko 11 h napuštam dvoranu i krećem prema Humu. Ispred dvorane taman su došli busevi sa ekipom na 69 km koja će startati u podne. U brzini ne primjećujem nikog poznatog. Do Huma je jako zabavno. Staza dovoljno lagana, toplo je, malo trčkaram i osjećam trenutno stanje, malo ubrzano hodam …
Mirna se prelazi 4 puta. Kao i do sada, protrčavam kroz nju bez skidanja jer znam da sam za desetak minuta ponovo suh. Na jednom prelazu ekipa iz Bosne, golih nogu, suši noge i mrmlja nešto o žuljevima. Prije samog Huma stvorila se mala grupa nas trkača i do KT dolazimo nekom drugom uličicom od one označene zastavicama. Na samoj KT jedam malo i pijem, porazgovaram sa lokalnom šeficom okrepe, i spremam se da krenem dalje.
Odjednom se stvore Maja i Sara, pile su čaj u obližnjem kafiću pored službene staze. Malo popričamo, prenose mi pozdrave, Maja zove Borisa koji je stotinjak metara dalje i koji čeka da napravo fotku na istom mjestu kao prošle godine ali ja ne čekam, idem dalje. Sada smo na stotki, i kako reče Sablja od prošle godine, tu počinje prava stomajlerica.
Dovoljno sam se ohrabrio da krenem u konstantno trčanje, i gle čuda, to traje punih petnaestak minuta. Vrag neda mira i odmah računa kako bi lijepo bilo u tom ritmu doći do kraja, ali neide to tako i ubrzo se vraćam brzom hodanju. Društvo mi sada pravi Vice iz Zadra, meštar od triatlona, prošle godine je morao odustati i sada se vraća da izravna račune. Njegov kolega iz kluba je otišao naprijed, on nemože više trčati i odlučio je hodanjem doći do kraja. I tako se razvlačimo tik do pred jezera Butonige. Dobio sam kompletno predavanja Triatlon for Dummies i hvala mu na tome. Par minuta prije KT odvojim se, dođem s nekim Nijemcima do okrepe, sjednem, jedem, prodišem par puta duboko i krenem dalje. Prošle godine tu sam već bio u stanju kompletnog raspada, ove … skeniram stanje, sve je u redu, raspoloženje odlično, jedino što zeza masiram svako malo … i krenem u trk. Prvo lagano, i vidim da to funkcionira. Dugački uspon odradim smijući se. Na spustu prema Motovunu družim se s 2 Slovenca i veselo pričamo, njih ostavim pred uspon u grad, penjem se sam, najedem se i odmorim na KT, i krenem dalje. Još samo maraton do kraja. Trčim sve što se može trčati, penjem bez problema, mrak se spušta, ponovo palim lampu. Oprtalj izroni nekako prebrzo … tu rješavam zadnji veliki problem na trci.
U Buzetu sam nešto zbrljao sa zamjenom baterijskih uložaka, i ostao sam sa jednom lampom neznam koliko ispražnjenom a druga koja je trebala da izdrži do kraja pokazivala je znakove gašenja, bez da sam ponio još rezervnih uložaka. U poluočaju pitam volontere imaju li 3 X AAA, smiju se, naravno da nemaju.
Par trkača na odmoru sa strane sjede, stranci, pitam njih, jedan vadi ruksak, pokaže mi svoje 2 potpuno novonapunjene lampe i paket od 8 neotvorenih uložaka i bez riječi mi daje tri.
Genijalno. Nisam zapamtio broj tipa da mu se kasnije zahvalim, nestao je ispred mene i do kraja se nismo vidjeli.
Svoj tempo držim i dalje. Oprezan na tehničkim dijelovima, spor na spustovima i trčanje tamo gdje mi je moguće. Osjećam se nekako jako, svečano i lagano bez ikakve potrebe za ulaganjem napora. Ne spava mi se i nisu mi potrebni nikakve kemijski dodaci. FLOW … WU WEI … 🙂
Presretan sam. Na 142. km kontrola, Beuk i Mihael, stanem malo do njih, čujem najnovije vijesti, i odjurim dalje.
Zadnji uspon prije Grožnjana, ni ne osjećam da je uspon. Potpuno sam dio prostora oko sebe.
Noć je divna. Prijavim se na KT i par sekundi nakon što su me registrirali čujem zvuk dolaska sms-a iz dubine ruksaka. Tamo daleko neko je budan i prati me uživo 🙂 . Sjednem, smirim se, dobro jedem, razmislim i … Adrenalin proključa i krenem u trk. Nisam se zaustavio do tehničkog dijela prije Buja. Njega odradim smireno, popnem se u Buje, provedem par sekundi na KT, i nastavim u zadnjih 12.8 km. Čista uživancija. Protrčim kroz kaljuge na izlasku iz grada po sredini putića nehajući za posljedice. Trčim i tu i tamo odhodam malo kada se blato pojača. Prelazim ljude. Na stazi smo samo mi crveni i plavi, i jedan par sa 69. Osjećaj je neopisiv. Ove godine zbog prvenstva Hrvatske postavljene su table pored puta sa brojem km do kraja. Računam i zabavljam se kada ću stići. Na tabli 2 km do cilja vidim da imam još 15-tak minuta da završim trku ispod 34 h i pojačam. Svjetla Umaga se vide i žurim prema njima. Sustižem jednog Japanca, ulazimo u grad, tražimo put i zastavice, potpomažemo si … pri samom kraju, na zadnjem kružnom toku zablesavim se na trenutak, vidim cilj na sto metara od mene i krenem u sporednu cestu, neki ljudi viču da se vratim, poslušam ih i lagano utrčavam u cilj za 45 sekundi prije 34 sata. Sedam sati manje nego prošle godine.
Skakućem od veselja, dobijam medalju, malo se okrijepim. Nema mi navijača na cilju. Podignemsvoje stvari koje su vraćene iz Buzeta, i onako pješke krenem prema apartmanu. Ispred njega povadim sve mokre i blatnjave stvari, raširim ih i pokucam na vrata. Bunovni Boris mi otvara, ne može se načuditi otkud ja tu, pali laptop, pokazuje mi excell sa prolaznim vremenima i kaže da me je očekivao tek kasnije. Budi se i seka, čestitanja … malo im pričam, a onda sam se skidam, bez pomoći odem na tuširanje i wc, zalegnem i zaspim istog trenutka.
Probudio sam se sam od sebe oko 9. Rastegnuo se. Bacio oko na događanja na cilju, otišao da iskoristim bon za topli obrok koji je bio odličan, vratio se na cilj, našao stolicu, zasjeo i promatrao što se dešava. Kapaju zadnji trkači sa crvene staze. Proglašenje pobjednika.
Razgovori ugodni sa poznatima. Uživam i dalje. Tijelo je umorno a duša prepunjena 🙂 . Svi problematični simptomi od prije 2 tjedna prorađeni su, odrađeni i nema ih više.
Prvi tehnički dojmovi :
- Izbor patika i čarapa – odličan. Nijedan žulj ni iritacija po prstima.
- Oblačenje – u funkciji da me potpomaže u kretanju a ne obrnuto.
- Suh i zagrijan kad je trebalo.
- Štapovi – pun pogodak. Imao sam osjećaj da bambus verzija bolje hvata mješavinu kamenja i blata nego oni kao profesionalni, a o težini samih štapova da i ne govorim.
- Hidracija – odlična. Voda, čaj. Ponekad prst Coca Cole u mineralnoj vodi da me drži budnim. Nije
bilo potrebe za ostalim. - Prehrana – potvrda pravila da treba učiniti sve da tijelo ne uđe u kiselo stanje. Na KT-evima jeo sam konkretno, uz puno žvakanja, sjedeći i u miru gdje je bilo moguće, puno limuna, ponekad naranča i banana. Sa sobom nosio pločice ( pojeo par njih prije jačih uspona, nije bilo potrebe za više ), bademe, datule i wakame alge sam grickao između KT-a. Eterično ulje origana kada je trebalo, Arnika C30 isto tako. Gelove, rehidracijsku otopinu, magnezij i energetske napitke nisam ni pomislio da upotrijebim. Nikakvih problema sa želucem, nikakvih problema s debelim crijevom.
- Raspored snaga – ispalo je kako treba. Slušao sam što mi tijelo govori a ono je zatim slušalo mene. Vježbe za energetski protok i punjenje iz okoline radile su savršeno. Automasaža 🙂 .
KONTROLIRAJ BATERIJSKE ULOŠKE IDUĆI I SVE IDUĆE PUTEVE !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ovo su neki eseji ovogodišnjih učesnika na ultra dužinama :
Krasan citat :
“Odlučila sam trčati cijelo vrijeme da mi osjećaj bude ugodan, od prosječnog tempa i prolaza po
kilometrima do samog osjećaja. Zamislite samo tu transformaciju asfaltuše u trejlericu! Ni u
jednom trenutku nije mi smjelo biti teško, jer sam znala da to dolazi na naplatu u drugoj fazi
trke.”
Čestitke organizatora :
Nekoliko dana nakon utrke, vrijeme je da se osvrnemo na protekli vikend.
Nadamo se da ste se zabavili, da ste ispunili svoje ciljeve, uživali u pustolovini i da ste se spremni vratiti!
Isto tako, želimo čestitati svima koji su završili svoju utrku ali posebno onima koji su završili RED ili BLUE. Oni su trčali u vrlo “zanimljivim” vremenskim uvjetima i sigurni smo da će imati
pokoju priču za unuke 🙂
Za one koji nisu uspjeli završiti utrku – žao nam je ali uvijek ima vremena za povratak i popravak nedovršenog posla.
I za kraj …
Kolega iz kluba, Zoki, u nedjelju je na Riječkom maratonu maraton istrčao za 3 h 17 min i bio
treći u kategoriji. Možda još dvoje troje ljudi u Karlovcu može postići takav ili sličan rezultat. Ja
sam završio stomajlericu u pristojnom vremenu. Gabi složi vijest za karlovačke medije i pošalje
im … i nijedan od njih vijest ne objavi.
Šupci.
